Neki su ljudi rekli da je proizvodnja elektromotora vrlo jednostavna.
Želim reći, ako želite napraviti dobar motor, to nije tako jednostavno.
1. Sada govorimo o uobičajenim procesima žarenja i kaljenja za motore:
U procesu proizvodnje i proizvodnje motora, kako bi se dobile neke prednosti u radu određenih komponenti, ponekad se koriste postupci toplinske obrade. Različiti materijali, komponente i zahtjevi za performansama zahtijevaju različite metode toplinske obrade. 1, Proces žarenja uključuje zagrijavanje komponenti na 30 do 50 stupnjeva iznad kritične temperature, njihovo držanje neko vrijeme, a zatim ih polako hladite na sobnu temperaturu. Primjena tretmana žarenjem je poboljšanje unutarnje strukture i mogućnosti obrade materijala; Povećati plastičnost materijala i eliminirati neka naprezanja pri obradi; Za magnetske materijale, može se koristiti za uklanjanje njihovog unutarnjeg naprezanja, poboljšanje magnetske propusnosti i smanjenje gubitka energije. Materijali koji se mogu obraditi ovim postupkom uglavnom uključuju lijevano željezo, lijevani čelik, kovani čelik, bakar i bakrene legure, magnetske materijale, visokougljični čelik, legirani čelik i nehrđajući čelik. Komponente za zavarivanje motora (kao što su osovine za zavarivanje, postolja aparata za zavarivanje, završne kape za zavarivanje, itd.) i gole bakrene šipke rotora moraju proći potrebne postupke žarenja.
2. Proces kaljenja uključuje zagrijavanje dijelova iznad kritične temperaturne točke, njihovo držanje određeno vrijeme, a zatim njihovo brzo hlađenje. Odabrani medij za hlađenje je voda, slana voda, rashladno ulje itd., s ciljem postizanja visoke tvrdoće. Obično se koristi za ispunjavanje zahtjeva performansi dijelova koji moraju izdržati velika opterećenja ili otpornost na trošenje. Kaljenje indukcijskim zagrijavanjem je metoda koja koristi načelo elektromagnetske indukcije za stvaranje inducirane struje na površini obratka. Kroz skin-efekt izmjenične struje, površina izratka se brzo zagrijava do austenitiziranog stanja, a zatim se brzo hladi kako bi se površinska struktura transformirala u martenzit ili bainit, čime se poboljšava površinska tvrdoća, otpornost na habanje i čvrstoća na zamor izratka. uz zadržavanje visoke žilavosti u središnjem području. Ova se metoda obično koristi za dijelove kao što su osovine i zupčanici kako bi se poboljšala njihova mehanička izvedba. 3, Kritična temperatura u toplinskoj obradi odnosi se na temperaturu na kojoj se mijenja mikrostruktura metalnog materijala, što rezultira značajnim promjenama performansi. Kritične temperature različitih metalnih materijala također su različite. Kritična temperatura za toplinsku obradu ugljičnog čelika je oko 740 stupnjeva C, a kritična temperatura varira među različitim vrstama čelika; Kritična temperatura nehrđajućeg čelika je relativno niska, općenito ispod 950 stupnjeva; Kritična temperatura za toplinsku obradu aluminijske legure općenito je oko 350 stupnjeva; Kritična temperatura bakrene legure je relativno niska, općenito ispod 200 stupnjeva.
